Samo jedan dan...

Godine 1967. na natjecanju za Pjesmu Eurovizije pobjedu je odnijela Sandi Shaw s iznimno zaraznom, djetinjasto vedrom pop skladbom Puppet on a String, osiguravši Ujedinjenom Kraljevstvu poziciju domaćina na idućem, trinaestom izdanju Eurosonga. Na tu priredbu, koja se 6. travnja 1968. održala u prestižnoj londonskoj dvorani Royal Albert Hall, Jugoslavija je poslala Dubrovačke trubadure, skupinu darovitih glazbenika koje je predvodio najdarovitiji od svih, Đelo Jusić – svestrani skladatelj, instrumentalist i aranžer koji je u suradnji sa Stipicom Kalogjerom i tekstopiscem Stijepom Stražičićem napisao Jedan dan. Pjesma je zvučala tipično raspjevano, optimistično, melodiozno i naivno u najboljem smislu tog pojma, reflektirajući popkulturni zanos onoga vremena koji je (unatoč društvenim turbulencijama i studentskim pokretima) zahvatio cijelu Europu.

Izd. Croatia Records, 2025.

Međutim, Jedan dan nije bila obična, „standardna“ pop pjesma; bila je to radosna posveta dubrovačkoj renesansnoj tradiciji, skladba koja je na pozornicu Royal Albert Halla unijela drugačije boje, kostime i aranžmanske okuse, uključujući mandolinu i flautu. I na koncu balade završila na vrlo pristojnom sedmom mjestu, prometnuvši dubrovačku družinu u pop zvijezde prvoga reda, u miljenike urednika radijskih postaja i nacionalne čuvare jednog vrlo specifičnog glazbenog naslijeđa. Davnog, osunčanog, radosnog i posve romantiziranog, ali opet bliskog suvremenoj publici.

Priča o Dubrovačkim trubadurima ove je godine napokon pretočena u dugometražni dokumentarac pod naslovom Jedan dan, s pripadajućim soundtrackom, a sve je to Croatia Records posložila u zgodan audiovizualni paket koji sadrži sve bitno o evoluciji jedne od najzanimljivijih estradnih pojava na našim prostorima. Kad su se Đelo Jusić mlađi i njegova supruga Paula prihvatili redateljske palice u namjeri da storiju o Trubadurima uobliče u smislenu dokumentarističku cjelinu, znali su da pred njima stoji mnogo kompleksniji zadatak nego što se to na prvu čini. „Mislim da smo pregledali tristo kaseta, više stotina sati materijala. Nije mi žao ni sekunde provedene u arhivi jer smo napravili jako lijepu priču. Dubrovački trubaduri zaslužili su pravi dokument jedne kulturne baštine“, pojasnila je ranije ove godine Paula Jusić na premijeri filma u dubrovačkom kinu Visia, podsjećajući da je nesavršenost ondašnje analogne tehnologije donekle otežala zadatak. Ali, nije ga učinila nemogućim. „Bilo je tu mnogo istraživanja i pretraživanja arhiva. Film traje 99 minuta, ali nismo htjeli žrtvovati kvalitetu da bismo zadovoljili formu. Mislim da smo na kraju napravili dobar projekt“, dodao je Jusić junior i doista su učinili sve što su mogli da pedesetak (i više) godina starim hitovima udahnu novi život; pjesmama koje su već „u startu“ dizajnirane tako da prizovu duh glazbe trubadura, drevnih „dvorskih pjesnika“ s naramkom atraktivnih melodija i ljubavne lirike.

Bez obzira na to što je cijeli projekt – to ne kriju ni autori, ni njihova vjerna publika – nužno označen nostalgijom, glazba Dubrovačkih trubadura još uvijek u sebi nosi crtu nesvakidašnje bezvremenosti: njihov pitak koktel „folka iz davnina“ (većinom s Jusićevim potpisom) i tečne šlageristike izveden je besprijekorno, nikad pomoću jeftinih trikova za podilaženje publici. Valjda i u tome leže razlozi zbog kojih su klasici iz njihova repertoara, poput La Musica Di Notte, Dok palme njišu grane, Marijana i Ulicama moga grada nadživjeli sve modne hirove i ostali upisani u našu kolektivnu podsvijest. Nije, dakle, riječ ni o kakvom „čudu jednoga hita“, upravo suprotno; spomenute pjesme (a to su tek neke iz niza uvrštenih na album i u film), davnih šezdesetih i sedamdesetih bile su hitovi Trubadura, ali s vremenom su zaživjele vlastitim diskografskim životom, da bi na koncu postale poznatije od samih autora... Pretvorile su se u neku vrstu suvremenoga folka. Pjesme su to koje su se „primile u narodu, postale su tradicionalne. Mnogi ljudi ne znaju tko je te pjesme napisao i to je bio naš osnovni motiv da snimimo ovaj film“, reći će Jusić mlađi na zagrebačkoj premijeri filma održanoj potkraj travnja.

No, o kakvoj je priči doista riječ? Podsjetimo, 1961. godine okupio ih je njihov glavni skladatelj, gitarist i mandolinist Đelo Jusić, a u prvoj i najpoznatijoj postavi osim njega sudjelovali su Marko Brešković, Luciano Capurso, Hamo Hajdarhodžić, Ladislav Pađen i Slobodan Berdović. Pažnju publike i medijskih profesionalaca najprije su privukli nizom nastupa na domaćem terenu, kombinirajući „arhaične“ glazbene motive, pažljivo složene vokalne harmonije i izvanvremensku emociju, sve dok 1966. za zagrebački Jugoton nisu objavili prvi EP album s četiri skladbe među kojima se našla i Serenada Dubrovniku, uglazbljeno ljubavno pismo rodnome gradu. Ulicama moga grada osigurala im je 1967. nagradu publike na Splitskom festivalu, a vrhunac karijere, gledajući u retrospektivi, dosegnuli su na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete: londonski eurovizijski uspjeh otvorio im je vrata međunarodne scene na koju su (kako je Pero Gotovac sročio u bilješci na poleđini spomenutog extended playa) zakoračili oboružani osebujnošću i „nadasve originalnošću“.

Te su ih osobine održale i na hijerarhijskome vrhu domaće scene: radijskim eterom i pozornicama diljem bivše države (a osobito ljetnim, mediteranskim) odjekivale su himnične balade o palmama, mirisnim beharima i vječnoj ljubavi. I o suptilnim gitarama koje ne remete spokoj, usnulu ljepotu i tišinu grada. A kad su momci s juga preskočili zidine svoga Grada i na Krapinskom festivalu 1972. otpjevali zafrkantsku Mi smo dečki kaj pijemo stoječki, vjerojatno je i posljednjem skeptiku bilo jasno s kakvim kreativno-zabavljačkim društvom ovdje imamo posla. Ovaj je film (kao i glazba sama po sebi), tek posljednja manifestacija te tvrdnje.